Bila
je u toku obična licitacija u jednoj od bezimenih ulica, gde su celodnevnu buku
činili isti zvuci stotinama godina unazad, a kojima su sada pridodate samo
zaglušujuće melodije iz radio prijemnika. Između dvospratnih, kockastih kuća,
čije je prizemlje sačinjavao skromni lokal, a sprat još jadnije stanište
vlasnika i njegove porodice, protezala se ulica na kojoj je objavljivan glasno,
zapravo i previše glasno, od rođenja pa do smrti, svaki događaj, čak i onog
najnepoznatijeg stanovnika Nju Delhija. U takva mesta se doseljava sa
zavežljajem u rukama, a odlazi se zauvek samo na ramenima ljudi u pravcu reke*.
Preteški vazduh pun vlage od tek prošlih monsuna, zbijen između večito
sivozelenih memljivih fasada, pomešan toplotom podnevnog sunca sa mirisima
hrane, sagorelog benzina i izmeta životinja, tek štavljenih koža i bala
ustajalog tekstila, taložio se na ulici nasutoj šljunkomkoji je vrelinom, kišom
i koracima ljudi davno bio pretvoren u sipkavu kamenu ploču.
Muškarac,
žena i četvoro dece su saslušali čitanje presude od strane sudskog izvršitelja,
okrenuti leđima svom praznom domu iz koga je sve već bilo izneto na ulicu.
Ličilo je to na obične slike o mršavom i siromašnom dužniku i ugojenom zelenašu
koji, uz pomoć vlasti, naplaćuje svoje potraživanje. Nešto što se ne tako retko
dešavalo među tim ljudima, koji su u molitvama najčešće želeli da se baš njima
nikada ne dogodi.
Na
glasnu primedbu mladog službenika kako nije u obavezi da ostane do kraja, žena
je samo nemo okrenula glavu. Čak i na do pola izgovorene reči svog muža,
prkosno pobeže pogledom na drugu stranu, tamo gde je najmanje htela da bude,
put žena čija je lica dobro poznavala, a koje su se grozdasto čičkale na
okolnim prozorima, privučene sve većom galamom, dok su se glave komšijske dece
okačile kao lijane duž obrubnih zidova ravnih krovova, odakle su jedino mogla
da vide dešavanje na ulici.
Dečak
i dve starije devojčice su se podvlačila pod mlitavo opuštene ruke svoje majke,
tražeći pogledima njene crne dužice u očima, koje su od narastajuće gomile
znatiželjnika mogle da pobegnu samo u pravcu bezoblačnog neba, koje je, kao
četvorougaoni pokrivač nadsvođavao njihovu kratku ulicu i, kao poklopcem,
pritiskao sparinu, lepeći je za zgomilana ljudska tela. Pomisli kako ni jedna
svadba, niti sprovod, nisu na to mesto privukli toliko ljudi. U nemoćnom
strahu, zatitraše joj nozdrve, ali tren pre nego što će se bezvoljno prepustiti
običnom treptaju kapaka, koji će otvoriti put nagomilanim suzama, oseti
miomirise udaljenih hramova i na mah je smiri blaga prijatnost hladovine iz
koje su dolazili, a gde se molilo da sutrašnji dan bude lepši od današnjeg,
istim rečima za iste želje, otkako su prva dva kamena ljudskom rukom na tom
mestu stavljena jedan na drugi.
Sklopivši
oči, ona rukama prisloni dečije glave svojim bedrima, pobegavši mislima u reči
molitve koju tiho poče pevušiti, dok su joj iz pluća sputani jecaji kidali
dah...
Dokoni
vozači rikši, kulii**, čak i nekoliko prosjaka, prekinulo je posao i u
obližnjimprometnim ulicama, priključujući se gomili koja je rasla oko čoveka
koji je bez ikakvog reda uzimao stvari i podigavši visoko iznad svoje glave,
uzvikivao početnu, kao i sve naredne ponuđene cene. Vlasnici nekoliko okolnih
lokala, iz samo njima razumljivog straha i pobožnosti, žurno su navukli
škripave, zarđale roletne na svoje dućane, sakrivši se u metežu, želeći svojim
nestankom da zavaraju i odagnaju zlu sudbinu što je ušla u njihovu četvrt.
N.
je bio njihov sused, onaj kome su svakog jutra glasno izgovarali dobar dan, i
svake večeri, na rastanku, laku noć, uz sve drugo što se svakodnevno dešavalo po
pisanim i nepisanim pravilima između ljudi koji rade i žive jedni pored drugih,
bez velike razlike u odnosu na njihove očeve, dedove i mnogo generacija u
nazad, koje se još samo spominju u svetim knjigama, gde je određeno mesto
svakog pod suncem, od dana velikog bućkanja okena, do potpune tišine****.
Poverilac
je svojim debelim prstima, koji su vešto umeli samo da broje novac i zapisuju
brojeve, beležio postignute sume držeći notes u ruci, sve nezadovoljniji, bez
skrivanja rastućeg besa u sebi što se dug očigledno neće namiriti. Dva starija
sudska izvršitelja, naviknuta na ovakva događanja, sedela su na klimavim
sanducima u najbližoj hladovini platnene nadstrešnice davno ispranih i
izbledelih šara, pijući čaj, uz glasno sporazumevanje sa ljudima koji su plaćali
presavijenim i prljavim novčanicama i dobijali papir sa kojim su postajali novi
vlasnici izlicitiranih predmeta. Kupci su, sa zadovoljnim smeškom, gledali u te
overene potvrde, jer su za desetak rupija imali ono što im se u tom trenutku
svidelo zbog niske cene, ili iz samog osećaja kako su došli do nečeg što su i
drugi želeli, a koje sami možda i nikada neće upotrebiti. Delovi obućarskog
alata, nekoliko parčadi raznobojnih koža i gumenih đonova, odavno su se
izgubili u gužvavosti ljudskog klupka. Dušeci su otplovili preko ljudskih
glava, skrenuvši u prvu bočnu ulicu, dok je sto otišao u jednom pravcu, a
razdvojene stolice odvijugale u nekoliko suprotnih smerova, potonuvši u metežu,
a da se više nikada ne sastave kao komplet. Nepisano pravilo je bilo da niko od
suseda ne kupuje na ovakvim prodajama, zato su se stvari gubile u dubini ulice,
ili nestajale u nekim od bočnih prolaza među kućama.
Jedni
su se glasno hvalili kupljenim posuđem, smejući se na račin svojih žena koje će
se obradovati poklonima, a drugi su se isto smejali, skrećući im pažnju na
ulubljene šerpe, okrnjene tiganje, šolje bez drški. Čak i ti preglasni
komentari nisu narušavali protokol koji je zakon nalagao. Svi su bili na svom
mestu. Jedino se pihtijasti oblik posmatrača izobličavao sa dolaskom novih
ljudi, koji su se tiskali i probijali kroz gomilu želeći što bolje da vide i
čuju, u početku samo o čemu se radi, a onda bi glasno uzimali učešće, ako ne u
uzvikivanju na ponuđene cene, ono u zaraznom smehu i dobacivanju koje je
pratilo, kako predmete, tako i one koji su ih kupovali. Povećanje galame
rastuće skupine je privlačilo stalno nove i nove ljude koji su iz pozadine
nailazili znatiželjniji od predhodnih. Reklo bi se da je za ceo kvart prestalo
bilo kakvo drugo postojanje, osim tog talasavog organizma znatiželjnika, koji
je svojom bukom i pokretima mamlo, a potom usisavao svakog pojedinca.
N.
požele da zauvek ostane otupelo zagledan u šare ćebadi rasprostrtih na trotoaru
pred praznom kućom. Oseti kako se rastojanje između njega i žene sa decom
slepljenih strahom u kupasto klupko, iznad kojih je stajala njena glava,
povećavalo, iako su svi bili u nepomičnosti izazvanoj osećajem bezizlaznosti u
kome je strepnja od svakog sledećeg trenutka rasla istom brzinom kao što je
splašnjavala pomisao o postojanju nekog skloništa pred tim dešavanjem. I ne
gledajući, znao je kako izgledaju njene polusklopljene oči dok izgovara reči
molitvene pesme koje je ispuštala tiho iz sebe, ali koja se kroz svu tu galamu
nekim čudom izprovlačila do njegovih ušiju. Tih par stihova koje je ponavljala
iznova i iznova ne kvareći ritam, u jednoličnom poluglasu samo njoj jasno
čujnom i razumljivom, često je imao prilike da čuje poput zujanja, dok je
radila po kući, iako mu ona nije nikada dozvolila da sazna prave reči, niti kom
božanstvu ih je upućivala. Namah se trže, jer se tihi glas njegove žene izgubi.
Poboja se da nije prestala sa molitvom, ali pogledavši u pravcu njenih usana
vide kako se opušteno pomeraju predane mislima koje nisu pripadale slici onoga
što se dešavalo okolo.
Oseti
želju da je ukori, ili bar probudi iz to sna, osećajući se izdanim i
napuštenimu tom trenu, ali i za to je trebalo mnogo snage i odlučnosti koju
nije imao. Zato obori pogled.
Najvrednije
stvari su se odavno izgubile u gomili, u rukama srećnih kupaca, a još se nije
prešla ni polovina cifre od pet hiljada rupija, koliko je iznosio dug sa svim
sudskim troškovima. Ostalo je samo još par predmeta, a onda će biti ponuđeni i
ti pokrivači koje je žena, udajući se, donela sa sobom. Na njima su bile ptice
koje donose život i drveće pod kojim su spokojno stajali slonovi puni večnog
mira, izatkani i izveženi još dok je bila devojka, spajajući priče kojima se
uspavljuju deca, sa maštanjima, punih želja i nezvesnoti buduće neveste.
Činovnik otvori prašnjavu crnu kutiju i, sa neskrivajućim gađenjem, izvadi iz
nje nešto što je većina prisutnih prvi put tada ugledala. Bila je to violina na
kojoj se nataložilo vreme u kome nikome nije služila. Kao da je odmah znao da
će pojava takve stvari izazvati začuđujuće podsmehe, a istovremeno premoren od
glasnog uzvikivanja, nije izgovorio početnu cenu, koju je određivao po svom
iskustvu, već reče glasom normalne jačine, jer se prisutni počeše stišavati
pred nepoznatim predmetom:
-
Nudi li neko nešto za ovo?
Te
reči namah potpuno utišaše sve prisutne, a onda u trenu postaše naglo otvoren
ventil za sav pritisak nagomilavanog smeha kod svih posmatrača, jer nakon njih,
provali najglasnije kikotanje, uz buku nerazgovetnog dobacivanja, koje je, u
manjim krugovima, a na svaki komentar šaljivdžija, pravilo provale smeha, i
jedna drugu su nadjačavale, bez ikakve naznake za prestankom...
-
Jedan rupi!, začu se gromoglasno iz gomile. Ja nudim jedan rupi!, ponovi isti
glas, ohrabren naglim utišavanjem prisutnih.
Gonjeni
znatiželjom, ljudi zanemeše, uz par šaptavih pitanja iz dubine zgomilanih tela,
ko bi to mogao biti i procenjujući odakle dolazi glas. Većina se propinjala na
prste, pa pošto videše, mnogima poznatog i uvek nasmejanog prodavca kikirikija,
koji se ugurao sa svojom pokretnom tezgom koju su nosila četiri davno odbačena
točka od bicikla, što je sa malenom vrećom pečenog i usoljenog zrnevlja i
fišecima od starog novinskog papira činila celu njegovu radnju i imetak,
prepustiše se opijenosti zaraznog smeha, koji se zače na nekoliko mesta
istovremeno. Samo neko poput njega je mogao da nadjača toliku buku, jer je,
nudeći svoju robu, po ceo dan gromoglasno vikao, pokazujući, i kada nije bilo
potrebno, jedini dar od prirode poklonjen tom sitnom pogrbljenom telu.
Podigavši visoko iznad glave pun fišek kikirikija, nudeći u zamenu za tu čudnu
stvar koju je prvi put video, uskovitla još veću veselost među okupljenima.
Galama
je na ulicu isterala i večito mrzovoljne poluprokretne starce, koji su se skupljali
u grupice pred podnevnom vrućinom u najhladovitije kutke među kućama. Dešavalo
se nešto što njihove, godinama otvrdele uši i žmirkave oči nisu pamtile. Sva ta
buka i metež je bio zbog nečeg što niko od njih ranije nije video. Ko je mogao
predpostaviti kako se nešto tako malo, bezvredno, a ipak interesantno nalazilo
u njihovoj blizini.
Instrument
je čuvan u porodici siromašnog krpe N., slično nekom ordenu koji je dobio neki
davno zaboravljeni predak. On se ne daje ni bolesno-uplakanoj deci, iako bi ih
na momenat svojom neobičnošću sigurno smirio, jer se ne zaboravlja postojanje
priče koja je pratila tu stvar, ali se i na te reči nataložila prašina
zaborava. Ostalo je samo neko strahopoštovanje za taj predmet koji nema nikakvu
vrednost za ukućane, ali se poštuje, jer su tako činili preci i uvek je dalje
od dohvata ruke, na mestu gde se čuva kao ikona, ili kip porodičnog božanstva,
ali za razliku od njih, sakriven i od pogleda, kako bi bio zaštićen i od
najobičnijih svakodnevnih događanja u celom rasponu između sreće i žalosti.
Samo takvim čuvanjem instrument je i preživeo sve ove godine.
Ljudi
su već prihvatili pravila igre koji su ih najviše zadovoljavala.
Utišavali
bi se nakon par minuta smeha, iščekujući nove reči, bilo činovnika, ili nekog
od posmatrača. Čekalo se u tišini da oznojeni službenik i treći put izgovori:
-
Daje li neko za ovu stvar dva rupija...?
-
Plaćam!, čulo se iz dubine gomile, pre nego što je i saslušana ponuda do kraja.
Namera
da se izazove smeh prisutnih i zajednička želja za zabavom su se podudarale u
toj jednoj reči nakon koje su svi tražili pogledima odakle dopire glas, ali
ovog puta, u opštem metežu koji je nastao, prođe dosta vremena dok svi ne
videše zainteresovanog za kupovinu.
Ovog
puta je reč: Plaćam! - izgovorio hromi ulični prodavac i ne sačekavši do kraja
reči činovnika. Viknuo je iz sveg glasa, večito iscepani bogalj, osetivši
zadovoljstvo što ga sluša toliko ljudi i ne primećujući kako mu se par končića
iz ruku otrglo, zauvek oslobodivši balone koji se lagano digoše put neba. U
drugoj prilici bi se žalio kako mu je propala celodnevna zarada, ali ovog puta
ništa nije bilo važno osim osećaja da je u momentu predvodio celu gomilu
nasmejanih ljudi.
Drugi
glas, još jači od predhodnog, poticao je od niskog čoveka, čija se glava nije
primećivala u grupi. Većina nije ni videla onog ko je terao mladića u
ponavljanje svih reči za tri rupija. Sunce i vrelina nije smetala ljudima koji
su u svemu, pa i u jednoličnosti, pronašli zabavu koje je prešla u onaj
najzarazniji oblik, kada čovek sam počne da se smeje svojim rečima, a potom i
svom smehu i samom mestu gde se u tom trenutku nalazi. Uz sve to, pred njima je
bio taj čudni instrument. Nije bio to ni sitar beze žica, niti tabla** sa
pocepanom kožom, čak ni obična fakirska frula napravljena od malene suve tikve
i dve trščane cevčice koje daju promuklo-kreštav zvuk koji stvara jezu, a zmije
namah budi iz uspavanosti, već nešto što je čuvano u kući jednog običnog
gradskog siromaha.
Davno
je pripadao nekome ko je umeo na njemu da svira, a iz poštovanja i zahvalnosti,
poklonjen je pretku čoveka koji je, zbunjen dešavanjem, uveliko želeo da
razdeli sve preostale stvari i tako, umirivši sve prisutne, omogući sebi da što
neprimetnije ode u zatvor zbog neisplaćenog duga.
Sve
ređe se čula reč: Plaćam. Ta jednostavna reč je tog dana u ulici postala nešto
najsmešnije, poput kvasca za bujanje galame, koju je mladić stišavao molbama i
opomenama, pozivajući se vikom na zakonsku proceduru, ali i najozbiljnijim
pretnjama putem kojih je želeo da shvate kao batinu službenog lica, a što je
kod prisutnih izazivalo osećaj obične grančice bačeea na usijano ugljevlje.
Videvši
kako postaje bespomoćan, bez želje svojih starijih kolega koji su sedeli i dalje
po strani u hladovini da mu pomognu, nastavi sa licitacijom.
Već
se došlo do cifre od deset rupija, koliko su koštale dve šolje čaja sa malo
mleka i parom plivajućih zrnaca kardomana, što su raznosili hitri dečaci po
radnjama i uz koje se moglo sa prijateljem popričati razgoneći jednoličnost
svakodnevice. N. čuvši tu cifru, zagledan u svoje sandale na nogama, koje je
sam napravio, pomisli na dve šolje čaja iz kojih je mamio pijatan miris, ali se
nije sećao nikoga sa kim bi ih popio i ispričao kako je sa zavežljajima i
koferima punim pokućstva i uspomena, jedan englez, odlazeći zauvek i nemajući
ništa drugo vrednije, nagradio svog višegodišnjeg slugu poklonivši mu violinu.
Gomilu rupija koje je tada imao u džepovima, pre ukrcavanja u brod, bacio je u more,
jer ga je bila sramota da ih u takvom trenutku da čoveku koji mu je spasao
život pred gomilom koja je preteći šetala ulicama spominjući samo jednu reč:
Sloboda!.
-
Jedanaest rupija za ovu stvar! Vikao je mladić. Daje li neko jedanaest rupija
za ovu stvar.! - Izgovarao je, postajući sve nervozniji, jer je osećao kako se
ljudi više smeju njemu, nego onome što je morao sve vreme držati u rukama. -
Daje li ne ko za ovu stvar jedanaest rupija, pitam prvi put!.. Daje li neko za
ovu stvar jedanaest rupija, drugi put... Uzvikivao je iste rečenice, od kojih
mu se već vrtelo u glavi, dok mu se košulja lepila za oznojeni vrat, gušeći ga.
Jedan
sedi čovek priđe mladiću i bez reči uze instrument. Prinevši ga licu, zagledao
ga je, duvajući prašinu. Radio je to polako, što je svim prisutnima privuklo
pažnju, jer je to činio bez imalo želje da se naruga instrumentu, niti čoveku
koji mu sa olakšanjem preda violinu i koji iskoristi nastalu ćutnju i svoju
besposlenost, te prstima obe ruke odvoji okovratinik pomićući ga levo-desno oko
oznojenog vrata. Utišaše se i oni najbučniji u gomili prisutnih, čak i oni
novodošli se ne usudiše u toj zamuklosti prisutnih da glasno upitaju o čemu se
radi. Svi su nemo posmatrali čoveka sede kose i jednostavnog odela kojim se
nije razlikovao od većine prisutnih. Čak je svima i prijala ta trenutna promena
u kojoj su se mogli nadisati vazduha.
Starac
je zagledao instrument duž svih ivica, terajući svojim dahom naslagu vremena iz
svake udubine. Držeći levom rukom vrat violine, jagodicama prstiju je trzao po
žicama, dok je desnom pažljivo uvrtao čivije, osluškujući polusklopljenih očiju
ponavljanje zvuka koje je nastajalo na par santimetara do njegovog levog uha.
Očigledno ga nije interesovao niko od prisutnih, već samo neki njemu znani
cilj. Došavši do zvuka sa kojima je mogao započeti ono što je naumio, kao da
učini mali naklon prema skupini koja je prepuštena znatiželjnoj nemosti pratila
svaki njegov pokret. Proteglivši mišiće desne ruke par puta i, pošto je uzeo
gudalo, pređe sa njim preko žica isterujući najškripavije tonove, kao u nekom
ritualu koji primorava sve prisutne na još dublju ćutnju i iščekivanje onoga
što donisi sledeći trenutak.
Samo
se čula buka iz okolnih ulica, što je još više pojačavalo nastalu tišinu.
Prvi
ton koji je bio dug i oštar kao fijuk biča, raspuknu se u iskričave zvuke, koji
povukoše za sobom melodiju opojnih tonova. Grunuše tonovi jedan za drugim kao
najnesputanija bujica, ali samo u prvim sekundama dok ljudski sluh ne uhvati
ritam i linije melodije. Pred prisutnima se otvoriše slike planinskih potoka
koji žuboravo zaplesaše među skliskim kamenjem, praćeni zovom ptica u dubinama
najnevinije prirode koju budi jutarnje sunce svetlosnim strelama što se
probijaju među granama stabala. Pošto se brzi sled slika uspori, a nastupi
nežnost umilnog zvuka koji svojom mirnoćom privuče krdo košuta na pojilo, ptice
ostaviše svoje mladunce u gnezdima otišavši u potrazi za hranom i sve krete
vođeno unutrašnjim zovom božanskog poretka. Bio je to sklad neba i zemlje. Te
pretapajuće slike naruši nailazeći crni oblak, koji zapreti svima. Sevnuše iz
instrumenta gromovi, zafijuka vetar i zadobovaše najkrupnije kišne kapi... I
priča je uzburkano tekla dalje, sve do momenta kada starac završi melodiju i visoko,
u pravcu neba, podigavši ruke u kojima je bio instrument i gudalo, želeći na
taj način da isprati poslednje zvuke, nakon kojih svi moraju da se vrate u
realnost, ostao je tako, pred zanemelom gomilom, čitav minut.
Ljudi
su ćutali. Mladi činovnik primeti kako su mu prsti obe ruke ko zna koliko dugo
već okačeni o mokri okovratinik. Stotine pari očiju je gledalo u instrument
koji je starac vraćao mladiću.
-
Hundred rupi! - začu se.
Svakako
bi te reči na hindu jeziku izazvale opšti smeh, čak i da su rečene na engleskom
kojim se služe obrazovani indusi, ali ovo je rečeno bez otezanja zadnjeg sloga.
Svi se okrenuše prema strancu koji je, sa panama šeširom, bio za glavu viši od
svih prisutnih. Čovek sa svojih šezdeset i više godina bio je, po svoj prilici,
naviknut na poglede publike, jer ničim ne pokaza nelagodnost pred znatiželjnim
pogledima.
-
Hundred rupi! - Ponovi stranac jače, misleći kako ga mladić nije čuo, iako su
te reči u tišini morale dopreti do svakog prisutnog.
Poverilac
se prvi snašao u novonastaloj sistuaciji gde niko nije progovarao i rukom gurnu
mladića pored sebe, probudivši ga iz zbunjenosti, što ovoga namah odveza i poče
glasno poput automata ponavljati ponudu. Glas nije smanjivao, pa je u tišini
prisutnih to bilo škripavo dranje već promuklog čoveka.
Žagor
poče ponovo da nastaje u dubini gomile šireći se na sve strane, dobijajući na
jačini.
-
Hiljadu, ali dolara!
Samo
se muk, koji je bio za vreme starčevog sviranja, mogao porediti sa ovim, koji
je nastao nakon tih reči.
-
Hiljadu dolara! - Ponovi visok čovek koji je stajao na samom obodu klupka koje
se uskomeša, jer svi prisutni ga potražiše po obodu polukruga pogledima punim
neverice. Taj stranac je stajao u blizini onog koji je malopre uzviknuo cifru
od koje su svi zanemeli.
-
Vi nudite hiljadu dolara? - upita mladić glasom podjednako začuđujućim i
tužnim, jer je već naslućivao nešto što će njegovo stajanje na suncu odužiti u
nedogled..
-
Dve hiljade! - Uzviknu čovek sa šeširom, ne sačekavi da upitani odgovori.
Gomila
pomeri poglede prema novom ponuđaču. Očigledno su bili iz iste grupe turista
koji su se priključili skupini posmatrača.
-
Tri hiljade! - Doviknuo je čovek koji se isticao svojom visinom, gledajući u
pravcu svog takmaca, koji je skinuo šešir i brisao znoj sa čela.
-
Četiri hiljade! - Izgovori smireno gospodin, nakon što je maramicu, ne žureći,
smestio u džep košulje.
Svi
su se okrenuli prema njima dvojici, spremnih na međusobno iscrpljivanje,
pogotovo što se mladić nije oglašavao. Na redu je bio visoki gospodin da poveća
sumu, ili prizna kako odustaje. Prisutni su čekali.
-
Četiri hiljade... Reče jedva čujno, pustivši da protekne desetak sekundi
tišine, a onda ponovi glasnije: Četiri hiljde pet stotina!
Huk
uzdaha koji se proneo prisutnima probudi N.-a iz obamrlosti. Sa čuđenjem se
vrati u realnost, jer umesto stotine pari očiju ugleda potiljke prisutnih, koji
su se okrenuli dvojici takmaca. Počelo je nadmetanje stranaca, međusobno
udaljenih samo par metara, praćeno istom pažnjom kao i sviranje na
insutrumentu.
N.u
je od svih prisutnih trenutno događanje bilo najnerazumnije, iako se sve to
ticalo njega i njegove porodice. I ne pokuša da shvati šta se dešava.
Jednostavno, čekao je.
Toj
dvojici ljudi, oko kojih se otvori polukrug kao lepeza od prisutne gomile,
očigledno se nije žurilo. Čovek zaklonjen šeširom nije krio osmeh, želeći da
pojača nesigurnost kod onog drugog. Proticanje vremena i nevelika
zainteresovanost u takvim situacijama pre obeshrabre takmaca od velikih cifara.
Bilo
je tiše nego ikada do tada, iako je sunce dostiglo zenit, vreme kada se sve
razbuktavalo na ulici, od vike prodavaca, trčanja nosača, dovikivanja dece, do
želje da sve što pre splasne. Nikome se nije žurilo, pogotovo dvojici ljudi
koji su prvi put došli u tu ulicu. Svaki od njih, siguran u sebe, znao je kako
će svi prisutni ostati tu, sve dok ne saznaju i pozdrave novog vlasnika
violine.
*
* *
Muškarac
je lagano, nakon što je ispunio ček na jedanaest hiljada dolara, ponovo skinuo
šešir i, već slepljenom maramicom, pokupio znoj sa lica i vrata, da bi potom
vratio platneni šešir na glavu, prinevši opuštenim pokretima instrument svom
ramenu. Sa nekoliko brzih i preciznih poteza utvrdi kako je violina već
naštimovana.
Ono
što namah ispliva iz instrumenta spojenim sa njegovim prstima i telom, bili su
nežni zvuci, dopirući do samih granica osećanja, budeći blaženstvo u svakome do
koga su doprli, spojeni davno u savršene celine, koje su u svakom ko ih je čuo
stvarale najlepše slike. Odmerenim potezima desne ruke, zatvorenih očiju,
gudalom je proizvodio najviše i najniže tonove, a potom ih puštao među
prisutne, dajući im dovoljnu jačinu da oblete ceo prostor koga su omeđavali
zidovi okolnih kuća, a onda se prospu u najritmičnijem neprekidu niz ulicu,
gubeći se u daljini i ostavljajuči prostor za novo jato najfinijih zvuka. Bila
je to ona najplemenitija mekoća vibracija tankih žica, izvučena iz kutaka
instrumenta na koje je svetlost pala zadnji put stotinama godina ranije
prilikom sastavljanja delova u jednu celinu i nikada više i gde su spavale sve
one decenije u kojima je raslo drvo, uobličeno majstorskom rukom, čekajući
uspavano prave muzičare koji će pustiti sve te zarobljene tonove. Samo zvucima
koji su bujali iz dubine violine je nedostajao onaj jedan jedini treptaj, koji
ih je delio od savršenstva. I ma koliko se trudio da dosegne taj nivo, bez
obzira na nežne i najodmereneije dodire dlaka gudala i čelika žica, nije mu
polazilo za rukom.
Prisutnisu
su samo primećivali sve nervoznije pokrete čoveka koji je svirao, ali nisu
uspevali da saznaju šta je to što ga tera na ponavljanje istih tonova, jer ono
što je on hteo da probudi u instrumentu, samo su retki imali osećaj da postoji.
Nakon što je par puta ponovio iste motive, posmatrači se počeše razilaziti.
-
Dozvolite meni gospodine!, reče čovek koji je prvi primetio instrument, ali
nije imao dovoljno novca da izlicitira najveću cifru. Ja sam član filharmonije!
On
je je jedini osećao ono do čega i je hteo da dopre čovek pored njega. Novi
vlasnik mu prepusti instrument sa osmehom. - Pokušajte vi, ali ja sam profeosr
violine na Kraljevskom Konzervatorijumu!
Ni
ovog puta instrument nije dao onu prefinjenost zvuka koju je iz njega tako
lako, nebrojeno puta izvlačio starac. Potom instrument ponovo uze novi vlasnik.
Na ulici ostadoše samo njiih dvojica. Naizmenično su uzimali instrumet
pokušavajući sa uvek drugim kompozicijama. Čak se i grupa turistakojoj su
pripadali, preda kolotečini ljudi koji su užurbano hitali na sve strane, u
traženju zanimljivijih stvari. Svojim pojavom a i muzikom, njih dvojica su sve
manje privlačili ljude kojima je ta kratka ulica služila za popunu svog
životnog prostora u lavirintu puteva između buđenja i odlaska na počinak.
-
Nešto mi nije jasno!, prizna vlasnik violine, nakon što je stavi u kutiju. Kao
da nešto nedostaje! Nešto malo!
-
Možda dodir Maestrove ruke!, reče čovek pored njega, i pogledi im se ukrstiše.
Tek
tada njih dvojica potražiše starca, ali njega odavno nije bilo u blizini.
Stajali su sami i niko ih u ogromnom metežu više nije primećivao.
*
* *
N.
se, držeći ček u ruci, sa celom porodicom provlačio kroz podnevnu vrevu prema
banci, dok je papir među njegovim prstima lelujao kao neka tek uhvaćena ptica.
-
Šta planirate sa tolikim novcem? Pokušavao ga je sustići poverioc, spreman da i
ovo pitanje ponovi. Kao i sva predhodna, po nekoliko puta, dok ne dobije
dogovor.
Ali
ovog puta, ne gledajući čoveka pored sebe zbog koga se sve ovo i odigravalo, N.
istog trena izgovori spremljene reči:
-
Kupiću najlepše lotose i pustiću ih niz reku, moleći se bogovima!
-
A nakon toga?, znatiželjno je zelenaš nastavljao sa pitanjima, ne želeći da
izgubi korak sa porodicom koja se zmijoliko kretala, ubrzavajući kretanje sve
všie - Šta ćete uraditi nakon toga?
-
Čekaću da se pojavi onaj svirač!
-
Poznajete ga?
N.
je ćutao, stojeći u redu pred šalterom banke. U tišini ponovo ču svoju ženu,
koja, siguran je bio, nije prestajala sve vreme da pevuši pesmu neke nepoznate
molitve.
Deca
su se smejala iz, samo njima znanog razloga, pokazujući na ventilatore koji su
se nemo okretali pod svodovima velike sale obložene hladnim mermerom.
-
Jesi li ranije negde upoznao tog čoveka? pitao je poverilac, ne skrivajući
znatiželju.
-
Zar misliš kako je to bio čovek? - odgovori N. i nakon više meseci, koliko je
dugovao novac, pogleda čoveka pored sebe pravo u oči.
* Spaljivanje hinduističkih pokojnika
se po pravilu radi pored reke.
** Nosač
*** Bubanj od velike tikve, presvičen
sa kožom, obavezan u svakom orkestru.
****Po hindu religiji kosmos je
nastao tako što su bogovi bućkali veliki okean.
Fotografija: Dejan Krsmanovic /
flickr.com
Objavljeno u: