PRIČA O TRI
ŠABANA
Ovo je priča o tri osobe sa istim imenom. Ali ne vezuje ih samo isto
ime, jer i svi mi koji smo između njih, hteli, ili ne hteli, smo deo
te priče.
Pre nešto više od deset godina je umro Šaban Bajramović. Mediji su
ga proglasili “kraljem romske muzike”. Priznaću, sviđalo mi se kako peva,
uspevao je ono što drugima još dugo vremena neće poći za rukom. Spojio je
romsku muziku sa džezom, bluzom,…. Da ne ulazim u detalje, za ovu priču su
važni drugi podaci.
Oboleli Gospodin Bajramović nije imao sredstava za život i tu je
reagovala Vlada, resorni Ministar (lično uručio rešenje o penziji), pa čak i
tadašnji Predsednik države.
Izdejstvovana je penzija. Kako? Naravno, van zakona.
Možda neko ko je “kralj romske muzike” to i zaslužuje. Nije moje
da merim, iako sam… (upotrebiću onaj čiveni američki izraz) iako sam poreski
obveznik i redovno izmirujem svoje obaveze.
Elem, sve bi se kod mene završilo na usmenom negodovanju
humoriste, da tu nisu bile i neke svima znane činjenice. Šaban Bajramović se u
intervjuima hvalio kako je:… “Najplaćeniji pevač na svetu…”… Jer za jednu
otpevanu pesmu, na romskim svadbama, širom Evrope, debija čak i desetak hiljada
evra… Uporedo se pred kamerama, sedeći ispred niškog hotela “Evropa”, hvalio
kako je tri “ovakva hotela prokockao”.
Neću napustiti ono hrišćansko stanovište: O mrtvima sve najbolje!
Ovo gore sam napisao iz dva razloga. Prvo da pokažem kolika je bila popularnost
građanina Šabana Bajramovića, a drugo kao uvod u moj postupak koji je tada
usledio.
Napisao sam članak, započet starim vicem o crvčku i
mravu. Vredni, umorni i siromašni mrav, je zamolio cvrčka, poznatu estradnu
zvezdu, da bar jednom kada bude u Parizu, ode na groblje Per la Šez.
-Jesi li čuo za
grobljer Per la Šez? - pitao je mrav.
-Nisam! - priznao
je cvrčak.
-Tamo otiđi i nađi
grob La Fontena! Znaš li ko je La Fonten?
-Ne znam! - opet
je priznao cvrčak.
-Kada odeš na grob tog čuvenog basnopisca, reci
mu glasno da je glup!
-Misliš li da će me čuti? - Pitao je
sarkastično cvrčak.
-Ubeđen sam, hoće!
– Odgovorio je mrav.
Članak sam nastavio podacima o Šabanu Bajramoviću… I to je
objavila tadašnja “Politika”.
Ovu priču neću slati na istu adrersu. Svi kažu da su se vremena
promenila, a ja pokušavam da dokažem kako su ostala ista.
Pre neki dan je u Aleji zaslužnih građana, sahranjen “kralj
narodne muzike”. Možda je Šaban Šaulić stvarno kralj muzike. Priznajem, voleo
sam njegove pesme i danas su mi drage. Decenijama sam kafančio uz zvuke i
reči za koje se govorilo “Od Šabana”.
Ne smatram sebe više kompetentnim da pišem o operi, nego o
kafanskoj muzici. Sigurno oni koji me viđaju na jednom od ta dva mesta i ne
pomišljaju kako postoji i ono drugo. Lično sam srećan što je tako.
To me podstiče na pitanje: Da li je mesto Šabanu Šauliću u Aleji
zaslužnih građana. (kod populusa se to zove Aleja Velikana)
Zar je bilo potrebno da Vlada šalje avion kako bi se prenelo
njegovo telo? Za razliku od Bajramovića, Šaban Šaulić sigurno spada u
najsituiranije građane ove države. To govori i činjenica da ne živi u prizemnoj
kućici, u ulici u kojoj se rodio, kao prvi Šaban, već u vili na elitnom Dedinju.
Da i te činjenice ostavimo po strani. Šaulić je sahranjen u Aleji
zaslužnih građana, posle Nikole Mitića. Trenutno je izložba u Muzerju Narodnog
pozorišta pod nazivom “Nikola Mitić, bariton 20. veka.” Za one manje upućene
Mitić je pevao ne samo na svim operskim scenama bivše Jugoslavije, već, da ne
nabrajam, od USA, do Sovjetskog Saveza.
U vezi sahrane Šabana Šaulića se nisu oglasile uticajne osobe
srpske kulture. Ćutali su Direktor filharmonije, Upravnik Nacionalnog teatra,
Upravnik Narodne biblioteke, Direktor Narodnog muzeja,… Razumem, njih postavlja
Vlada. A stav Vlade, video se. Ćutao je i Rektorat Beogradskog Univerziteta,
ćutala je SANU, ćutali su istaknuti umetnici,… zar je moguće da su se svi
složili, ovog puta, sa stavom Vlade… Ili se boje da će, ne daj Bože, već sutra
umreti, pa da će im Vlada, u znak “odmazde” uskratiti pristup u Aleju
zaslužnih… A svi oni, sigureno misle, zaslužili su to i prezaslužili. Pogotovo
kada se uporede sa nekim kafanskim pevačem, koji je slavu sticao i održavao pod
vašarskim šatrama.
Tačno, na onoga ko zauzme
takav stav pobuniće se 5 miliona srba, ali niko od njih niti ide u operu, niti
sluša koncerte Filharmonije, niti kupuje knjige. To radi onih nekoliko stotina
hiljada građana koji ćute. Koji su i ovog puta ćutali, plašeći se reakcije
većine.
Deo ove priče je i treći Šaban.
Tog Šabana beograđani viđaju svaki dan. Ja mu znam i prezime, ali
mi je on lično, kada sam mu rekao u kakvu priču želim da ga smestim, zabranio
da to napišem. I ispoštovaću to. Razumem njegov strah, jer on radi nešto što je
protivzakonito.
Šaban je skupljač papira i kartona. Zar se pitate zašto je
zabranjeno sakupljati stari papir. Pa sve ono što se nalazi u kontejnerima,
pripada Gradskoj čistoći. Uz to gurati kolica sa stotinama kilograma tereta po
gradskim kolovozima,... još gore, ako je to napravljeno od bicikla, (atest,
dozvola i ostalo) je zabranjeno…
Da ne dužim, Šabana je strah da mu napišem prezime.
A Šaban je poseban u mnogo čemu. Trideset godina sakuplja stari
papir i karton. Svaki radni dan između dvestotine i tri stotine kilograma.
Ponekad ima i više, ali njegova korpa na dva točka, koju je
ugradio umesto prednjeg na rashodovanom biciklu, ne može više da ponese. Šaban
najviše mrzi nedelje i državne praznika. Tada ne može da sakupi ni polovinu
gore rečene težine.
Poseban je i u još nečemu. Uključimo matematiku. Matematika je
najnemilosrdnija nauka. Neću vas zamarati činjenicama koliko je ovaj treći
Šaban zaradio i gde živi. Zapravo za zadnjih trideset godina promenio je pet
lokacija za svoju krovinjaru… To kako material od jedne kuće nosi, na bicikli,
na drugi kraj grada, nekom drugom prilikom…
U pitanju su brojevi… Zanemarimo činjenicu kako je kilogram papira
od 2,5 dinara, do… Retki su koji postignu više od 4 dinara…
A bojevi kažu: Reciklirana tona pira uštedi 4.200 kilovata
energije, uštedi se 380 litara benzina, uštedi se 32 tone vode…
Skratiću ovu suvoparnost činenicom kako za svaku tonu
novog papira mora da se poseče 17 stabala pedesetogodišnjeg drveća.
Kada ovo što sledi pročitate, siguran sam rećićete kako je traći
Šaban iz ove priče, zapravo prvi.
Jer on je za trideset godina državi uštedeo 42 šlepera benzina,
preko 3820 pedesetogodišnjih stabala drveta… Znam, zamorno je ovo da se čita.
Zamislite samo šumu sa skoro četiri hiljade stabala petodecenijskog drveća.
Svako bi se u njoj izgubio.
Navešću još jednu suvoparnu činjenicu. Srbija godišnje troši 20
miliona evra za uvoz starog papira. Neophodan je u proizvodnji,… nema ga
dovoljno…
Ovaj treći Šaban ne ide u kockarnice, nikada neće imati čak ni
kuću od cigala, a komo li vilu na Dedinju. Nikakav nonsens u vezi njega neće ni
jedna Vlada da napravi… Jer ovog trećeg Šabana ne obožava pet miliona Srba,
tako da niko neće odobravati ono što se bude “uradilo” za njega, bilo da je
živ, ili mrtav.
Ipak je ovo samo priča o tri osobe sa istim imenom. Ali
ne vezuje ih samo isto ime, jer i svi mi koji smo između
njih, hteli, ili ne hteli, smo deo te priče.
Da li smo se izgubili u Šabanovoj šumi?
David Naum
Ovaj članak je prvi objavio P.U.l.S.E Magazin.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.