Stani ženo, stani.
Često ćemo proći pored
Groblja Naših Prošlih Ljubavi.
Dozivaće nas utvare,
pretiće nam glasovi sećanja, sudeći nam iz mraka.
Iza grobljanskih ograda,
proricaće nam tamu narednih dana i večnu sušu na izvorima osećanja. Iza tih
ograda su imena onih koje ne možemo da zaboravimo, ali koja sve više gasnu ka
ništavilu, ma koliko su nam nekada sijala, ne dajući noću da pored njih utonemo
u san. Ispunjaval su nam javu, a sada im oblik sve teže pronalazimo u sećanju.
Nema ništa jalovije od
prošlih ljubavi. Sasušene ljušture ljudi koji više ne postoje. Ostale su samo
knjige sa posvetama zaklinjanja na večnost i podsećanja na neke melodije i da
se uz nju radilo nešto za šta se tada mislilo kako se neće nikada prekinuti.
Ne stidimo se sebe, niti
se stidimo njih. Odavno oni više nisu mi, ni mi nismo oni, jer sve ono ispred
čega pišemo ove reči došlo je iz budućnosti koja nas neće zaobići.
Volećemo se zato i uz
ogradu groblja prošlih ljubavi. Bez straha i srama. Jer sve Bivše zavek su
usamljenošću odvojene od Budućeg spoja dve misli u jednu, dupliranih želja i
istovremenog krika alta i baritona. Dok iz grobova avetinjski laju
na pun mesec, u senci, klateći se na vetru, zarđaće gvozdenekapije, volećemo se
dok pod naša tela bacaju krhkotine davno neispijenih čaša opojnih čežnji.
Volećemo se bez srama,
usne i prste vodiće nam neobuzdane strasti po telima sa kojih smo svukli život,
obučeni u san raspusnih ljubavnika.
Zastani ponekad da
pozdravimo one sa druge strane ograde Groblja Naših Prošlih Ljubavi!
David Naum
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.