U
SUSRET KOŠTANINOJ PROPASTI
Uvod, sa kratkim istorijatom, čemu nisam
sklon:
Već godinu dana se spektakularno
najavljuje premijera “najpoznatije srpke opere”. “Koštana”. Naravno, reč je o
delu Petra Konjovića, po motivima istoimene drame Bore Stankovića.
Premijera je bila planirana za jubilarnu
stopedesetogodišnjicu Nacionalnog Teatra, pa je proslava produžena i na ovu
godinu, a opera je odlagana, bez objašnjenja bilo koga iz Uprave. Iako se,
konačno, znaju termini predstave, na manje od dve nedelje pred premijeru,
saznasmo i ko šta i kada peva.
Ukletost samog izvornog dela počela je
još 1900.godine i mlađani pisac B. Stanković je krivca za neuspeh predstave
tražio u legendarnom Čiča Iliji Stanojeviću, koji je bio i režiser i glumac u
ulozi Mitketa. Navodno tragediju su prikazali u komičnom svetlu, što se nije
svidelo publici.
Tanki siže teksta, ma koliko to
prirastalo za srce pozorišnoj publici širom Srbije, jer je to bilo omiljeno
štivo za sve amaterske družine i kulturno umetnička društva, iskoristio je, već spomenuti Petar Konjović.
Tako se
opera “Koštana” prvi put pojavila na beogradskoj sceni 1930. godine. Uz
ljubaznost i pomoć Direktora Muzeja Narodnog pozorišta Dragana Stevovića, to
mogu da tvrdim, jer u Muzeju postoji plakat sa podelom iz te godine. (Ako
konsultujete čuvenu internetsku Wikipediju, dobićete pogrešan podatak da je
praizvedba bila u Zagrebu 1931. godine, isto tvrdi i sajt RTSa (citiram):
“Koštana je napisana 1931. i prvi put izvedena u Zagrebu”. Javni servis je i ovde
u službi dezinformacija… Ali pridodajmo i to ukletosti, ne nemaru i
neinformisanosti zaposlenih koje svi plaćamo. Prva operska Koštana, Gospođa
Đunđevac (tako su se tada predstavljali i oslovljavali operski umetnici) nije se proslavila tom zahtevnom rolom. Čak
imamo više zapisa o Maliki Eminović, lepoj vranjanskoj ciganki, po kojoj je
kreiran lik, nego o svim pevačicama i glumicama koje su je na sceni tumačile.
Zle sile su se, ponavljam, udružile u sve što nosi naziv “Koštana”. I,
kao što je pisac Bora Stanković prerađivao svoju dramu, tako je i Konjović
radio na operi, koja je dobila konačnu, treću verziju, tek 1948. godine.
Posle premijere u beogradskoj operi 1959.
godine… tajac, bar što se scenskog izvođenja tiče. Kao što rekoh, nedostaju
fotografije, nedostaju kritike da bi se o operi stekao oštriji sud. Ali, to je vreme pojave i ekspanzije TV programa. I,
sasvim je razumljivo da nekoliko emitovanja operskih produkcija “Koštane”, kada
je postojao samo jedan TV program, a kasnije dva, uzdignu i protagoniste i
delo… Zadnje emitovanje je bilo pre 5 godina.
Razumljivo je i da su tada, ('70.-'80.) opere svih jugoslovenskih
kompozitora stavljane na LP ploče, pa je
i Konjovićevo delo, sa Gordanom Jevtović u glavnoj roli, završilo na
polivinilskom disku. Da napomenemo, u roli Mitketa je bio legendarni Miroslav
Čangalović, a Stojana je tumačio Zvonimir Krnetić.
Podsećam da je Gordana Jevtović u ansambl
Nacionalnog Teatra, na audiciji, primljena, ne da peva opersku Koštanu, već
dramsku, a koju je tada tumačila Olivera Marković. Najbolja preporuka su joj
bili nastupi u istoimenoj drami koju su izvodila amaterska kulturno-umetnička
društva.
Zasigurno, Gospođa Jevtović je
najpoznatija srpska Koštana, za šta postoje dokazi i na svima znanom Youtube.
I nakon 60 godina, nov pokušaj, sa
nekoliko odlaganja, da bi se zaustavili na datumu 14. juni.
Neki hoće domaću operu za jubilej.
Stopedesetogodišnjica Nacionalnog Teatra
je prošla kako je prošla. Nakon štrajka glumaca, smenjen je Upravnik Dejan Savić… O sumnjama u
vezi malverzacija se zaćutalo, zgrada je konačno, ali delimično okrečena,
nagrade povodom jubileja je predložio jedan Upravnik, a dan nakon smene,
podelio novoizabrani, Ivana Vujić… Bar su neki smogli snage da se odreknu
minuta slave u celoj farsi i nisu primili nagrade pod takvim uslovima. I ovde
im čestitam.
A “Koštana?...… Ona nam se najavljuje
kao spektakl… A iz ansambla do javnosti dolazi škripa… Može li iskusni režiser
(Jug Radivojević mu je ime), ovo mu je prva operska režija, da sagleda i
pravilno usmeri stotinak ljudi na sceni?... Dve nedelje pred premijeru, hor pet
dana ne proba. Uostalom, to su veoma iskusni ljudi. Često pišem kako su horski
pevači osobe koje najviše pevaju i najviše glume… u toku sezone, jer svake nedelje su dva do tri puta na sceni…
A Konjović predviđa oko 30 likova, plus
balet, plus cigani svirači, plus, plus… sve sa horom, što rekoh, cela, kako bi
vranjanci rekli, stotinka duša na sceni…
Bar smo poznati i iskusni u pravljenju
gužvi, demonstracija, pa će taj deo da prođe sa najmanjim problemima, ali u pitanju
su glavne role. Uprava je mesecima držala u polutajnosti podelu. Direktor opere,
Gospođa Jasmina Trumbetaš Petrović, u svom maniru, do sada je javnost obaveštavala o “svemu”, a od toga ništa nije
moglo da se razume.
Već se nagađalo da bi, na premijeri, u ulozi Mitketa bio
Miodrag D. Jovanović. I to je stvarno, od početka, svetla tačka u celoj farsi, jer je Gospodin
Jovanović jedini koji glumački može da
postigne očekivanu sugestivnost.
Svako ko prati Operu zna da će prve
večeri u glavnim rolama korektni da budu Nataša Jović Trivić, kao Kata, Dejan Maksimović
u ulozi Stojana, dok Hadži Tomi (Nenadu Jakovljeviću), neka pomogne hadžijsko
prezime i sam Bog, u šta sumnjam, ne u Boga, već u Jakovljevića…
Sporedne uloge. Pa sporedne uloge u prva
tri izvođenja su dobile čak i osobe koje nisu nikada bile na operskoj sceni.
Očigledno svako ko ima moći i uticaja je “gurnuo svoga”. Zato oni izvrsni,
verujte mi na reč, izvrsni članovi hora, kako operskog, tako i onog, veoma
dobrog, RTSa, da stoje gde su. Bez prilike i mogućnosti da napreduju. Neću
napisati njihova imena, jer će se pomisliti kako nekoga protežiram, a njih znam
samo sa nastupa, nikako iz privatnog života.
Svakako, od prvog dana, sve oči su uprte
u lik Koštane. Sofija Pižurica, Evgenija Jeremić, Mina Gligorić, Aleksandra Jovanović. Mediji su ih proglasili
za “operske dive”. Napomenimo, samo Sofija Pižurica ima dugogodišnje opersko iskustvo, uz opasku da je Evgenija Jeremić,
osim manje značajnih uloga, pevala
naslovnu rolu u “Travijati” i “Slepom
mišu”…..!!! Moje konstatacije u vezi tih nastupa su bile u okvirima zaključka
da je ona jedna od najviše protežiranih mladih pevačica bez ikakve vidljive i
čujne osnove. Ne zameram novinarima koji ne dolaze u operu i ne poznaju ono o
čemu pišu, a željni su senzacionalizma. Mina Gligorić, kao član Operskog
studija oprobala se samo u
najsporednijim ulogama, pevajući mnogo
češće, kako sama kaže za medije, po klubovima.
Tako nešto ne bi dopustio ni jedan profesor operskog pevanja, ali pošto
je u toj ulozi već spomenuta Sofija Pižurica, kao vođa Operskog studija, sve je
jasno. Aleksandra Jovanović, jedan lep glas, koji su primetili i operski
stručnjaci van Srbije, ali bez operskog iskustva. Nje ipak neće biti u prve tri
predstave, jer ponovo se potvrđuje kako se kod nas kvalitet i uspeh u
inostranstvu smišljeno i svim silama gura u stranu. Srećno Aleksandri na
evropskim daskama. Na kraju, dvanaest dana pred premijeru saznasmo podelu. Mina
Gligorić je Koštana na premijeri.
To je ukratko. U drugoj postavi, Koštana
je mlada, ledena dama Evgenija Jeremić. Hoćemo li imati Sofiju Pižuricu, u
medijima proglašenu za Groficu iz Opova, kao Koštanu (plavušu), u trećem izvođenju, ili će iznenađenje
biti u obliku nečeg drugog, gde će nam početnici preko noći postati dive? E,
ovo drugo publika voli. Zbog ovog drugog se i ide u operu, jer tu se zbog jedne
arije dobijaju nebeske lovorike, ili se pevači sahranjuju… Tako je u svetu, kod nas je malo drugačije.
Beogradska publika je već navikla na
scenske gafove. Pošto imamo Karmen, plavušu, zašto ne bi bila i Koštana. Šteta
je balkanske, lepe plave uvojke, prekrivati crnim perikama. Naše operske
veličine to nikako ne dozvoljavaju. Pogotovo one koje nisu prešle ni Savu, ni
Dunav, a čiji glas se ne čuje ni na prvoj galeriji. Imaćemo Aleksandru Angelov
kao Salče (Koštanina majka)… da li će biti crnokosa u maniru roma, ili će
ličiti na neki lik koji je pobegao iz filmova Emira Kusturice, videćemo. Lično
tipujem na neizostavljive plave uvojke.
Gospodin Radivojević je izlazio u
javnost sa idejama da u istoj predstavi pevaju sve četiri Koštane… Vidi se,
odustao je od toga… Od čega je još odustao, videćemo.
Na kraju
Bez
obzira na to, tvrdim kako će “Koštana” proći kao i drugi projekti ovdašnjih
operskih moćnika. Imali smo Vagnerovog “Holanđanina Lutalicu”… U sistemu: Prvi
put!... Drugi put!... Treći put… I nikada više… Imali smo pre godinu dana
premijeru opere “Norma”.. Neka me demantuju ljudi iz Opere, ako je igrana više
od 4, 5 puta… Da ne pretražujem svoje osvrte. A doveden svetski režiser (Đankarlo del Monako), kostimograf i kreator svetla, zvučna imena…
Kostimi, dekor… Novac, novac, novac… Ustanovilo se kako nema ko da peva Normu,…
ni Adalđizu, ni…..
Holanđanin, nečiji hir, Norma, nečiji
hir… Zna se i čiji je hir “Koštana”…
Tačno, proći će tri premijere, predviđene
za juni… A u oktobru…? Kao sa prošlogodišnjom Normom,… hoćše li biti još jednom
i nikada više…?
Ili će Uprava, u večito polupraznu salu,
(bar o operi pišem redovnije i konkretnije od bilo koga drugog), da dovode učenike… Znate ono, lektira,
obavezan odlazak u pozorište, operu… Deca će da se smeste na galerije,
tipkajući sve vreme telefone, a penzonerima će na dan predstave da se podele
ulaznice za prva tri reda partera… To,
po oprobanom receptu, funkcioniše do broja 4. Jer svaki početnik na sceni ima grupicu od pola tuceta navijača, koji od
redstave prave studentski javni čas, dižeći veću aplauz - buku za glasnika i
sobaricu, nego što dobiju glavni protagonisti.
E, sada, pošto je u pitanju nadimak već
spomenute Malike Eminović, ljudi će, ko se seća, doći iz znatiželje, jednom,
ali odmah potom i da obaveste sve prijatelje o čemu se radi. Znači još dva, do
tri puta… A onda… Hoće li neko da se
zacrveni, da bar spusti pogled,… da ne pričamo o foteljama, prilepljene su i
previše čvrsto za zadnjice,… neće… To vam je onaj fenomen déjà vu (na srpski
način).
Kako bih voleo da ne budem u pravu.
David Naum
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.